You are here

Kako prevazići segregaciju? – Inkluzija i jednakost u obrazovanju u BiH

Kako prevazići segregaciju? – Inkluzija i jednakost u obrazovanju u BiH

16.06.2017
Print

Konferencija pod nazivom „Od diskriminacije do inkluzije i jednakosti u obrazovanju u BiH”, organizirana u okviru projekta „Jednakost za sve: Koalicija organizacija civilnog društva protiv diskriminacije“, održana je 30. maja u Sarajevu.

Podijeljena u dva panela – prvi, koji se odnosio na inkluziju u obrazovanju u Bosni i Hercegovini, i drugi koji se ticao pitanja integracije i segregacije, tačnije identiteta, podijeljenih škola, te nacionalne grupe predmeta – konferencija nije bila uobičajeno ustrojena. Pored panelistkinja, objedinila je i respondente - relevantne predstavnike vlasti i donosioce odluka, koji su, nastojeći dati odgovore na pitanje inkluzije u obrazovnim procesima u zemlji, preispitali stavove i razmijenili mišljenja kako o minulim, tako i o daljim koracima glede tekućih i predstojećih reformskih zahvata kada je u pitanju ova, za sve podjednako važna, oblast. 

Invaliditet kao nedostatak društva

U sklopu prvog panela, moderiranog od strane Slobodanke Dekić, projektne koordinatorice pri Mediacentru, Aleksandra Ivanković iz Mental Disability Advocacy Centre iz Budimpešte, govorila je o jazu između prava roditelja i interesa djeteta. U nastojanju da ponudi odgovore na pitanje ko zapravo odlučuje o obrazovanju djece sa invaliditetom i teškoćama u razvoju, Ivanković je govorila i o poteškoćama usaglašavanja Generalnog komentara Ujedinjenih nacija od strane Komiteta o pravima osoba s invaliditetom. Jedna od najvećih prepreka usvajanja Komentara bila je saglasnost članova Komiteta koji dolaze iz grupe slijepih i slabovidih lica, a koji su bili zagovornici specijalnog obrazovanja. Ipak, na kraju je usaglašen dokument koji, prema Aleksandri Ivanković, promiče inkluzivno obrazovanje na sva tri nivoa podjednako – primarnom, sekundarnom, i tercijarnom – te odgovara na potrebe lica s različitim oblicima invaliditeta, uključujući dakako i onaj višestruki.

Komentar, naglasila je Ivanković, obuhvata i prava roditelja na obrazovanje djece s invaliditetom, ali ostavljajući njihove preferencije po strani, odnosno, podređujući ih pravima djeteta. „Pravo na obrazovanje je pravo djeteta, a ne roditelja ili staratelja” – pravo djeteta stoga mora biti apsolutno i vodiljom sprovođenja obrazovnih politika. Shodno tome, Ivanković je nabrojala najčešće barijere u ostvarenju prava na inkluzivno obrazovanje. Prva će tako predstavljati propust društva da se primijeni model invaliditeta koji polazi od osnova ljudskih prava, a ne medicinskog pristupa, i koji objedinjuje stav da su barijere za inkluzivno obrazovanje u društvu, a ne u osobi. Sljedeća barijera jeste konstantna diskriminacija osoba s invaliditetom koja se ojačava društvenom izolacijom i smještanjem ovih lica u specijalne ustanove. Bitna prepreka je i nedostatak podataka, tj. manjak informacija o tome šta se dešava na terenu. No, jedan od bitnijih problema je svakako i manjak političke volje, tehničkog znanja i kapaciteta za implementiranje inkluzivnog obrazovanja, kao i materijalni nedostaci, izostanak resorne saradnje, koordinacije i podrške – što je u našem društvu akutno, manjak smještajnih kapaciteta, problemi sa finansiranjem, te nedostatak pravnih lijekova i mehanizama.

Imajući sve te prepreke u vidu, Ivanković je, podsjetivši da je sada jasno od čega se sastoje mnogobrojni problemi koji sprječavaju uključivanje djece u inkluzivno obrazovanje, naglasila kako je problem i to što nakon izvjesnog vremena, roditelji odustanu, te, uslijed izlaganja diskriminaciji, dijete premjeste, odnosno vrate u specijalno obrazovanje. Ivanković je potom podsjetila da su upravo roditelji ti koji donose ove odluke, te iako takve treba razumjeti uslijed pojave diskriminacije, odvajanje djece u specijalna odjeljenja, bilo spram invaliditeta, etničke pripadnosti, ili bilo čega drugog, po sebi je diskriminatorno. Dodavši kako se problemu invaliditeta i dalje pristupa s medicinskog aspekta, Ivanković je zaključila kako ”na invaliditet još uvijek gledamo kao na nedostatak osobe, a ne nedostatak društva”.

S tim u vezi, obrazovanje je to koje se mora osloboditi bilo kakvih prepreka, koje je potrebno otkloniti kako bi se svakom djetetu, neovisno o njegovu invaliditetu, ono i pružilo. Važeći sistem obrazovanja u BiH, prema panelistkinji, nije adaptiran da prihvati dijete sa bilo kakvom vrstom invaliditeta ili potrebe, te je stoga teško tvrditi da je to sistem otvoren za inkluziju.

Inkluzija podrazumijeva podršku

O tome koliko je Bosna i Hercegovina zapravo daleko od inkluzije, te o međunarodnim standardima i zakonskom okviru u BiH, govorila je Alma Dizdarević, profesorica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Podsjetivši kako je o inkluziji u BiH jako teško govoriti iz bilo kojeg ugla, Dizdarević je inkluzivno obrazovanje ocrtala kao „multikomponentnu megastrategiju“ prirodnog pripadanja djece redovnom edukacijskom okruženju, no uz neizostavnu i vitalnu podršku koja će podrazumijevati mnogo toga. Ispričala je kako je prije sedamnaest godina, na početku svog rada sa djecom sa poteškoćama, smatrala kako je segregacija za njih dobra, ali kako je pri prvom izlasku iz učionice u park, kino, na pijacu i sl., prilikom čega je primijetila strah i kod jedne i druge djece, promijenila mišljenje o segregaciji. Na osnovu ovog iskustva, naglasila je kako inkluzija, koju BiH nema, podrazumijeva podršku, prilagođene metode podučavanja, resurse, i viziju. Dvadeset godina, smatra Dizdarević, BiH je djecu odvajala samo kako bi ih u dvadeset i prvoj uključila u „zajednicu u kojoj se ne znaju ponašati jer ih [na to] nismo ni pripremili”.

Govoreći i dalje o izostanku podrške, panelistkinja je podsjetila da je Tuzlanski kanton svojevremeno imao odličnu eksperimentalnu inkluzivnu školu. Međutim, prilikom završetka, kada se nađu pred velikim zadatkom donošenja odluke gdje i kako nastaviti svoje srednjoškolsko obrazovanje, polaznici škole bi, uslijed nemogućnosti uključivanja u „tako specijalnu sredinu” često prekidali svoje daljnje školovanje.

Dizdarević je potom podsjetila na poznati i jedan od najvažnijih dokumenata u oblasti,  Salamanka izvještaj, izrađen od strane preko tri stotine učesnika, 1994. godine kada je inkluzija predložena kao „novi način razmišljanja“. No, kako je istakla, već dvadeset godina u BiH se radi na prelasku iz medicinskog modela ka modelu deficita, jer smo od onog socijalnog, kako smatra Dizdarević, suviše daleko.

Profesorica Dizdarević je istakla kako Salamanka izvještaj upravo štiti pravo svakog djeteta da bude dijelom društva, a što podrazumijeva i reorganizaciju kompletnog obrazovnog sistema. Samo na taj način može doći do suzbijanja diskriminatornih stavova svih aktera i može se unaprijediti efikasnost i isplativost cjelokupnog sistema. Shodno tome, dodala je Dizdarević, inkluzivno obrazovanje opravdava sve investicije u tom pravcu – „mi nemamo inkluzivno obrazovanje, upravo zato što ne dajemo podršku svima onim kojima je ona potrebna”.

Dotičući se pobliže zakonskog ustrojstva BiH, Dizdarević je podsjetila na rascjepkanost propisa i legislative uslijed složenog bh. administrativnog aparata, višerazinske nadležnosti, uslovne izolovanosti Distrikta, te velikog broja propisa koje ne zadovoljavaju potrebu provođenja procesa inkluzivne edukacije, a zbog čega trpi i sama implementacija. No, zakonski okvir je, kako ocjenjuje panelistkinja, deklarativno pozitivan – decentralizacija sistema na području Federacije dovela je do problema u praksi, a u Republici Srpskoj inkluzija se provodi na bolji način – osiguran je monitoring, te iako postoje i druge potrebe, sistem je koliko-toliko usklađen sa potrebama djece. U zaključku, Dizdarević je navela tvrdnju Davida Mitchella, prema kojoj za provođenje inkluzije, mora prije svega postojati vizija, te dodala kako mora postojati i spremnost za to. Veliko je pitanje da li u BiH postoji i vizija i spremnost za djelovanje u ovoj oblasti.

Mišljenja djece kao inkluzivna premisa

Anka Izetbegović, koja dolazi ispred Udruženja DUGA Sarajevo, govorila je, u sklopu istog panela, o pozitivnim primjerima i o tome kako izuzeci mogu postati pravilima. Podsjetila je kako inkluzija predstavlja društveni proces, te izrazila zadovoljstvo što je tokom panela bilo nešto riječi i vršnjačkoj podršci i njenoj važnosti. Dodavši kako prilikom govora o inkluziji neprestano upiremo prstom u manjak outsourcinga potreban našim školama za uspostavljanje ove vrste obrazovanja, Izetbegović je ustvrdila da u DUGI vjeruju kako većina elemenata neophodnih za inkluziju u školama, zapravo, postoji – to su djeca, nastavnici i roditelji.

Na pitanje zašto su vršnjački odnosi problematični te zašto odgajamo djecu koja se osjećaju izolirano, Izetbegović je ukazala kako mnogo toga može biti spriječeno ili zaliječeno pridavanjem pažnje socio-emocionalnom razvoju djece – socijalne vještine iziskuju neprekidan rad i posvećenost. Bez tog vida podrške, inkluzije neće biti, te se djecu mora pozvati da se uključe u takav sistem koji je potom potrebno neprekidno održavati. Izetbegović je ispričala kako je nakon višegodišnjeg rada sa nastavnicima na razvijanju njihovih kompetencija, u DUGI zamijećeno da su najteži dio i dalje uvjerenja i stavovi. Kvalitetan, uvjetno rečeno, inkluzivan nastavnik – praktičar, onaj je „koji je sposoban podučavati svakog učenika, koji razumije različitosti, te koji se može posvetiti i razumjeti različitost i teškoću učenika, i koji se stalno usavršava“.

Uspjeh jednog djeteta s teškoćama u razvoju ne može se promatrati izolirano od cjelokupne sredine,  odnosno od zadovoljstva nastavnika, drugih učenika, i zadovoljstva, zapravo, svih roditelja. Shodno tome, „ključ inkluzivnog koncepta su uvjerenja i djelovanje“, naglasila je Izetbegović, izražavajući snažno uvjerenje da je to jedini mogući koncept odgoja i obrazovanja

Nakon završetka prvog panela u sklopu kojeg se problematiziralo pitanje inkluzije u obrazovnim procesima u BiH, uslijedila je diskusija prilikom koje je riječ data onima koji su događaju prisustvovali ispred vladinih institucija usko fokusiranih na obrazovanje. Tako je ministrica obrazovanja, nauke, kulture, i sporta Srednjobosanskog kantona (SBK) Katica Čerkez iznijela sugestiju formiranja takozvanih mobilnih timova, po uzoru na praksu u SBK – koje čine pedagozi, logopedi i ostali stručnjaci koji rade opservaciju instanci inkluzivnog obrazovanja u spomenutom kantonu i tako nastoje osigurati vidljivost pomaka u ovim procesima. Pomoćnica ministrice obrazovanja i nauke FBiH Nadija Bandić naglasila je da je inkluzija proces, a ne ishod, te upozorila kako ona podrazumijeva „holističku, kontinuiranu podršku djetetu i njegovoj porodici“. Bandić je naglasila kako se samo koordiniranim i integrisanim djelovanjem vladinog i nevladinog sektora, kao i uvezivanjem pojedinih sektora u našem društvu – misleći prije svega na obrazovanje, zdravstvo i socijalnu zaštitu – mogu polučiti rezultati u ovoj oblasti.

Obrazovanje koje generira strah i produbljuje podjele

Drugi panel, pri kojem se razgovaralo o mogućim načinima  eliminiranja segregacije i osiguravanja integracije u obrazovnim procesima u BiH, Alina Trkulja izCentra za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu, otvorila je panel izlaganjem o obrazovnom fenomenu karakterističnom za BiH – dvije škole pod jednim krovom. Trkulja je tokom svog izlaganja predstavila nalaze istraživanja koje je napravila zajedno sa timom Analitike, a tiču se analize postojećih praksi i ponuđenih – onih malobrojnih, primijetila je Trkulja, alternativa u BiH – te diskriminatornih praksi na nivou cjelokupne države. U samom uvodu podsjetila je kako, iako se ponekad čini kako je o segregaciji i diskriminaciji učenika i učenica već sve rečeno, to ipak nije tako. Nije se dovoljno govorilo o mogućim rješenjima, a ni ponuđena rješenja nisu dovoljno glasno promovirana.

Iako bi obrazovanje u BiH, državi potpisnici međunarodnih dokumenata u oblasti ljudskih prava trebalo promicati i potpomagati razumijevanje, toleranciju, prijateljstvo između svih naroda, obrazovni sistem u BiH ne samo da podstiče nerazumijevanje konstitutivnih naroda i manjina, već nekim svojim dimenzijama generira strah i dodatno produbljuje podjele. Dvije škole pod jednim krovom, imajući u vidu složeno etnonacionalno demografsko tkivo BiH, prema Trkulji, nisu bolest kako ih se prezentira u široj javnosti, nego simptom. Podsjetivši da međunarodna tijela već godinama pozivaju na ukidanje diksriminatornih praksi u obrazovanju u BiH, te da je prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru utvrđeno da ova praksa zapravo predstavlja diskriminaciju, odnosno segregaciju, Trkulja je prezentirala moguće pristupe formuliranju politike javnog obrazovanja koje mora odgovoriti na kulturne i druge razlike.

Tri su osnovna pedagoška koncepta koja su predložena u literaturi u ovoj oblasti: asimilacijski, kulturalno-separatni i multikulturalni, podsjetila je Trkulja. U svom izlaganju ona je nastojala mapirati ova tri trenutno dominantna obrazovna pristupa u BiH. Asimilacijski pristup se svodi na utapanje manjinske kulture u dominantniju, ne pridajući pažnju kulturnim specifičnostima, i javlja se uglavnom u monoetničkim školama u BiH- Kulturalno-separatni ili segregacijski pedagoški koncept, utemeljen na važnosti etničkih i jezičkih vektora identiteta, javlja se paralelno s njim – i takve su prakse uočljive npr. u Konjević Polju i Jajcu. Treći pristup, onaj multikulturalni, koji je postao praksa s početka dvadesetog stoljeća je, zapravo, onaj koji uvažava razlike, ali prevazilazi segregaciju, a javio se kao potreba da se naprave pomaci u obrazovnim politika u kojima konstruirani diskurs nije obraćao podjednako svim članovima društva.

Multikulturalni pristup, koji se često naziva i multijezičkim, za karakteristiku bi imao integraciju obrazovnih sadržaja koji bi odgovarali na potrebe sve djece u razredu, te je, kako je ocijenila Trkulja, takav pristup uočljiv u poslijeratnom Brčko Distriktu. Pored toga, integracija, kao dio ovog pristupa, i sama je ustvari pedagoška praksa nastala kao odgovor na društvene promjene – rasnu segregaciju u Sjedinjenim Državama. No, ona se, prema Trkulji, u bh. kontekstu koristi u dosta uskom značenju – „taj diskurs nekako koristi međunarodna zajednica kada govori o specifičnom modelu ili pokušaju da se segregacija u obrazovnom sistemu u BiH prevaziđe i uglavnom se govori o onome što se naziva administrativno-pravna integracija podijeljenih škola“. Ništa od toga, smatra panelistkinja, ne dovodi do istinskog inkluzivnog obrazovanja i stvarne integracije učenika.

Insistirajući na inkluzivnom konceptu, Trkulja je podsjetila na to da „integracija kao takva ne garantira automatski prelaz iz segregacije u inkluziju”, te kako je upravo to ono što smo do sada i vidjeli iz postojećih modela integracije u BiH. Odmičući se od multikulturalnog pristupa kao „suštinski pogrešnog“, Trkulja je naglasila kako BiH treba cjelovitije obrazovne reforme koje moraju obesmisliti podjele.

Različit tretman jednakih ili jednak tretman različitih?

Dženana Radončić sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, izlaganje je fokusirala na problem integracije i separacije učenika na osnovu identiteta, a u svjetlu pravnih standarda. Pravna analiza sistema formalnog obrazovanja u BiH, otkriva dva problema – s jedne strane, segregacija kao administrativno, tehničko, fizičko razdvajanje učenika, a sa druge, problem asimilacije uslijed nepredviđanja nacionalne grupe predmeta za nacionalne manjine ili pripadnike manjinskih naroda.

Govoreći potom o mogućim rješenjima, Radončić je naglasila kako su neka od njih, za razliku od drugih manje ili više atraktivna. Za neke od njih, prema riječima panelistkinje, ako se uz odgovarajuću političku volju želi postići brže i efikasnije rješenje, podzakonskim aktima, određenim internim procedurama, edukacijom stručnjaka koji učestvuju u obrazovanju, i sl., mogu se postići neki od željenih efekata i nije ni potrebno mijenjati zakonski akt. Druga alternativa može biti uvođenje paralelnih nastavnih planova i programa, no takvo rješenje implicira segregaciju. S druge strane, uvođenje nacionalne grupe predmeta također vodi parcijalnoj segregaciji, te je stoga potrebno insistirati na jedinstvenom planu i programu koji će, ne samo formalno, nego i faktički uvažavati sve pripadnike konstitutivnih naroda i nacionalne manjine. Konačno, za razliku od prethodne panelistkinje koja je upozorila na, uslovno rečeno, površnost multikulturalnog pristupa, Radončić je zaključila kako se samo ponovnim kreiranjem jedinstvenih planova i programa koji će poći upravo od takvog pristupa i uvažavati manjinske skupine, može postaviti dobar osnov za društvo koje će „cijeniti svoju multikulturalnost, multietničnost, brojnost kulturnih identiteta, nacionalnih pripadnosti i sl., ali koje će jačati svijest i želju za pripadanjem jednom takvom društvu“.

Distrikt Brčko – model ili izuzetak?

Nezavisna istraživačica i konsultantica, te viša stručna saradnica Vijeća za politiku demokratizacije Valery Perry, istakla je svoje duboko uvjerenje kako obrazovanje u dugoročnoj perspektivi predstavlja i pitanje sigurnosti, te je stoga njegova uloga u razvoju društva i ključna.

Postavljajući pitanje da li je Brčko model ili izuzetak, Perry je ponudila tezu kako bi on mogao biti onom „četvrtom opcijom“, koja bi mogla biti primjenjiva u ostatku zemlje. Upozorivši kako uspjeh postignut u reformi obrazovanja u Brčkom polako postaje prošlost, te kako je obrazovanje u Distriktu nanovo krenulo silaznom putanjom, Perry je govorila o faktorima koji su ga ranije činili „obrazovnim svjetionikom BiH“. Jedan od njih je i posebno razvijen kurikulum za Distrikt koji nije nametnut od strane političkih aktera, nego je rezultat konsultativnog procesa u kojem su učešće uzeli ljudi koji se razumiju u obrazovanje i podučavanje. Takav kurikulum je nastavnicima ostavljao prostor da se u obrazovnim procesima služe vlastitim zdravorazumskim tehnikama, ali uz formalnu obavezu da višepodučavaju prema inkluzivnom, a manje prema isključivom modelu. No, određeni problemi ostali su izazovi i danas – udžbenička politika, politizacija obrazovanja, pitanje alternative religijskoj naobrazbi u sklopu formalnih obrazovnih procesa, jezične politike, i sl.

Dodavši kako su kvalitetni materijali, nastavnici, kritičko razmišljanje u okruženju koje podstiče usvajanje znanja, a koje je obrazovni model u Brčkom objedinjavao, plemenita ambicija bilo kojeg školskog sistema, Perry je podsjetila kako ovakvo obrazovanje postaje nedokučivo onog trenutka kada obrazovanje po sebi postane pitanje politike. Kazala je, također, kako su mnogi zabrinuti za rezultate PISA testiranja koje će BiH dobiti naredne godine, te podsjetila na to da se novac ne bi smio trošiti na popravak „pokvarenog” sistema, već bi se morao uložiti u nešto što će iz temelja i značajno promijeniti sistem i osigurati promjenu.

Obrazovanje koje (ne) prevazilazi kontekst

Naglasivši kako je „priča o identitetu u obrazovanju neodvojiva od priče o kvalitetu u obrazovanju“, Edin Hodžić, direktor Centra za društvena istraživanja Analitika, u svojstvu moderatora drugog panela, otvorio je diskusiju prilikom koje je Radončić poručila da se o ranije spomenutoj zajedničkoj jezgri, ovisno o tome kako se posmatra ishod, može misliti kao o prepreci i platformi za inkluzivno obrazovanje. Dok  Valery Perry smatra kako u ovoj zemlji neće doći do kvaliteta i inkluzije dok se oni ne počne i zahtijevati, Hodžić je primijetio da je ono što se provlačilo kroz oba panela bilo pitanje šireg društvenog konteksta – tačnije, utjecaja šireg konteksta na koncept i praksu obrazovanja. U skladu s tim, postavio je pitanje da li obrazovanje treba da reflektira širi kontekst obilježen dubokim podjelama, ili treba da bude koncipirano tako da ga prevazilazi. Ovo pitanje kvalificira se kao kompleksno, imajući u vidu da nije posve jasno ni šta političke elite žele, te se u BiH operira različitim modelima obrazovanja. Konačno, Hodžić je izrazio nadu da će se presude sudova u BiH, ali i preporuke relevantnih međunarodnih instanci početi uzimati za ozbiljno jer trenutno, dodao je, BiH, po svemu sudeći, nije ni na početku potrage za suštinskim rješenjima problema u ovoj oblasti.